Prvi dan: srijeda, 3.6.
Budući da je vremenska prognoza za srijedu, 3.6. bila izuzetno loša za područje Splita i planine Vilaje, polazak autobusa odgođen je za 7 sati s uobičajenog mjesta ( parkirališta Lidla). Unatoč kiši i vjetru, vožnja je bila izuzetno ugodna. Putem smo stajali u tri navrata i poslije 15 sati stigli smo u trajektnu luku u Splitu. Tamo nas je dočekala velika kiša i pljusak, pa smo morali odustati i od rezervne varijante – šetnje po Marjanu. Vrijeme do polaska trajekta proveli smo u šetnji Splitom i ručku. Trajektom smo u 18,30 zaplovili prema Visu. Napokon nam se ukazalo vedro nebo i mirno more.
U Visu smo se smjestili u dvokrevetne sobe u hotelu Issa a prije toga smo večerali.
Drugi dan: četvrtak, 4.6.
Nakon dobrog sna i kvalitetnog doručka bili smo orni za uspon na Hum, najviši vrh otoka Visa. Malo manje brzi planinari krenuli su iz Žena Glave prema Titovoj spilji i vrhu u neposrednoj blizini Huma, kapelici Svetog Duha kod koje se nalazi žig obilaznice HPS. Na najvišoj točki vrha nalazi se vojni objekt, pa je pristup na vrh zabranjen, te se stoga kapelica smatra najvišom dostupnom točkom otoka Visa.
Malo brža ekipa krenula je duljim putem , preko Vidikovca i kapele sv. Mihovila prema istim lokacijama. Ponovno smo se susreli na vrhu i u zajedništvu proveli vrijeme odmora i iskoristili priliku za grupno fotkanje. Pogled s vrha na Komiški zaljev, Komižu i otočić Sveti Andrija bio je prelijep. Nakon dužeg odmora, svatko se u svojoj grupi spustio do Komiže na zasluženo kupanje te šetnju i kavu u tom slikovitom i živopisnom mjestašcu. U pravo vrijeme za večeru, stigli smo autobusom u Vis.
Treći dan: petak, 5.6.
Nakon doručka zaputili smo se na vrh sv Andrija, na kojem se nalazi i istoimena planinarska kuća kojom upravlja Planinarsko društvo Hum iz Visa. Kuća je nekad bila vojni objekt, što ne čudi jer znamo da je jako dugo Vis bio vojni otok. Kuća je uređena 2009. god, a 2017. proglašena za najljepšim planinarskim objektom u Hrvatskoj. Pored doma se nalazi lijepi vidikovac s kartom područja s kojeg se vidi grad Vis i Viški zaljev.
Bilo bi nam lijepo jako dugo sjediti na klupama oko doma i uživati u suncu, vjetriću i pogledu, ali morali smo se spustiti do busa i krenuti s njim u pravcu Komiže, tj. do polazne točke za rt Stupišće, koje je 2024. proglašeno Posebnim morskim rezervatom. Osim po zaštićenoj površini, flori i fauni, Stupišće je poznato po bivšoj topovskoj i raketnoj bazi. Riječ je o najvećoj bivšoj vojnoj bazi iz doba bivše države, prepunoj napuštenih potkopa, bunkera i podzemnih tunela. Nekolicina nas hrabrih s naglavnim lampama krenula je u istraživanje tunela. U jednom času smo izašli van na skroz nepoznatom mjestu. Splet tunela bio je velik i razgranat, pa smo odlučili vratiti se nazad odakle smo ušli, da se ne bismo skroz izgubili u tim podzemnim labirintima.
Na povratku prema autobusu sunce nas je obilno pržilo, pa smo požurili nazad u Vis, kako bi stigli na brzinsko kupanje prije večere.
Četvrti dan: subota, 6.7.
Odmah poslije doručka, krenuli smo u Komižu, gdje nas je čekao brod za Biševo. Kapetan broda jpš nije znao hoće li Modra špilja biti otvorena. Došavši na Biševo, čekali smo neko vrijeme kod čamaca i njihovih skipera koji su spremni čekali službenu informaciju, ali nažalost, zbog snažnog jugoistočnog vjetra prethodne večeri, razina mora se jako podigla i ulaz je bio premalen da bi se čamcima moglo ući u spilju. Stoga smo se električnim autićima provezli po otoku i obišli Centar za posjetitelje Biševo.
Nakon toga smo se odvezli do ulaza u plažu Stinivu. Oni hrabri su skočili s broda i otplivali do samog ulaska u plažu. Program brodom trajao je skoro 6 sati, pa smo po povratku u Vis još bili raspoloženi za šetnju do Fort Georg III, srednjovjekovne utvrde smještene na zapadnom ulazu u višku luku.
Nakon večere odlučili smo se na noćnu šetnji Visom, te uživali u druženju u ugodnim viškim kafićima i barovima.
Peti dan: nedjelja, 7.7.
Slobodne prijepodne iskoristili smo na različite načine – šetnjom, kupanjem, kupovinom, ljenčarenjem na suncu, druženjem…
Podnevnim trajektom otplovili smo do Splita. Na autoputu nas je dočekala velika gužva zbog produženog vikenda. Stoga smo u Viroviticu stigli oko 22,30, nešto kasnije nego je bilo predviđeno. Puni lijepih utisaka, spremali smo se na polagano „spuštanje“ u stvarni svijet svakodnevice uz pozdrav: „ Do iduće otočke avanture!“
Tekst: Ana Tomac
Vodiči: Ana Tomac i Kristijan Paljar
