Polazak autobusa je bio u 6 sati sa parkirališta Lidla. Svi prijavljeni planinari došli su i prije zakazanog vremena, iako je cijeli tjedan i noć prije polaska padala jaka kiša.
U Skradu su nas dočekale Mara Vidović, druga vodička i Ivia Lovreković. Iz Skrada smo krenuli usmjeru vidikovca Kavranove stijene. Nakon kratkog razgleda nastavili smo prema Perićevom vidikovcu koji se trenutno uređuje. Pogled prema kanjonu Zeleni vir bio je zanimljiv – činilo se da nam je na dohvat ruke (noge).
Uspon prema Skradskom vrhu nije bio posebno naporan. Staza je bila sasvim u redu, bez prevelikog blata, s obzirom na višednevne obilne padaline.
Došavši do kapele Marijina uznesenja na nebo, svi su posjedali na klupe i počeli jesti sendviče ili ono što je već kome trebalo biti na jelovniku za ručak na vrhu. No, kada su čuli da još nismo stigli do vrha, razočaranje nisu mogli
skriti. Ipak, kratko je trajalo jer je do vrha bilo manje od 5 minuta. Veću pauzu većina je odlučila napraviti na trećem vidikovcu toga dana. S ruba strme livade, neposredno iza vrha, pružao se uistinu prekrasni pogled na južni dio Gorskog kotara.
Prelijepom stazom spustili smo se prema Skradu do željezničkog kolodvora. Tamo je počinjala
strma staza kojom smo se spustili prema slapu i jezeru Zeleni vir. Vodopad koji je velik 70 metara i strmo se spušta niz strmu stijenu bio je prepun vode i izgledao je izuzetno moćno i bučno. Zeleni vir je zapravo smaragdno jezero iz kojeg izvire potok Curak. Njegove vode ulaze u podzemni kanal i odlaze do Munjare, koja je izgrađena 1921. i koja je prva hidrocentrala u Gorskom kotaru.
Nastavili smo dalje prema ulazu u Vražji prolaz. Kupnjom ulaznica, dobili smo kacige koje su od nedavno obavezne prilikom šetnje kroz prolaz. Vražji prolaz bio je posebno fascinantan jer je potok Jasle bio prebogat vodom. To je jedan od najljepših kanjona u Hrvatskoj. Hodanje po mostićima u stijeni i slušanje glasnog huka vode pod nogama iz potoka bilo je i romantično i zastrašujuće istovremeno.
Put tim bučnim i impresivnim kanalom završio je u spilji Muževa hiža u kojoj obitavaju šišmiši i rijetka čovječja ribica.
Veću pauzu napravili smo kod doma koji je u ponudi ovaj puta imao samo piće, no, mi smo bili spremni za to i nitko nije ostao gladan.
Povratak je bio relaksirajuća šetnja uz glasan potok Curak do parkirališta iza sela Donji Ložac, gdje nas je dočekao naš autobus. U Viroviticu smo se vratili iza 22 sata. Obično nam povratak s izleta u večernjim satima prođe u drijemanju u autobusu, no neobično je da to ovaj put nije bio slučaj. Je li to radi hodanja po prelijepoj prirodi ili zbog huka vode – uglavnom, nešto je „energizirajuće“ djelovalo na nas.
Ana Tomac, vodič
