U organizaciji HPD-a Papuk, Sekcije za djecu i mladež, u subotu 18. travnja 2026. godine održan je planinarski izlet na Veliku planinu – jedno od najposjećenijih planinarskih odredišta u Sloveniji, smješteno u Kamniško-Savinjskim Alpama, nedaleko od Kamnika. Velika planina poznata je i kao najveće pastirsko naselje u Europi, a nakon ovog izleta kako su neki rekli i kao mjesto gdje su se zaljubili u planine.
Izlet je započeo ranim jutarnjim polaskom, u ono doba kada većina ljudi još čvrsto spava. Unatoč ranom polasku, motivacije nije nedostajalo jer nas je čekao dan ispunjen prirodnim ljepotama i zajedničkim druženjem. Ukupno 80 sudionika, od čega čak 40 djece, krenulo je put Slovenije, spremno za nove planinarske avanture.
Polazna točka bila je parkiralište Rakove ravni, gdje nam se pridružilo još pet članova. Budući da smo bili brojna i raznolika grupa, odmah smo se podijelili u tri grupe prema kondicijskoj spremi – od onih koji „jure uz uzbrdice“ do onih koji više vole uživati u krajoliku i napraviti koju fotografiju više.
Ruta nas je vodila uređenom stazom preko Gojške planine i Male planine do Velike planine, a prva pauza bila je u Domžalskom domu na Maloj planini. Ondje smo obnovili energiju i skupili snagu za nastavak izleta.
Nakon odmora, ponovno smo se podijelili u grupe prema interesima. Dio ekipe uputio se prema vrhu Gradišče (1666 m), gdje su uživali u zasluženom pogledu s najviše točke. Drugi dio odlučio je istražiti pastirsko naselje, tražeći idealne kadrove za fotografije.
Poseban doživljaj bio je obilazak pastirskog naselja, jednog od rijetkih tako dobro očuvanih u Europi. Tradicionalne kolibe i njihov jedinstveni izgled privukli su pažnju svih sudionika. Dio grupe posjetio je i Muzej Preskar, autentičnu pastirsku kolibu koja vjerno prikazuje nekadašnji način života, dok smo kod kapele Gospe Snježne nakratko zastali i uživali u miru koji pruža ovaj poseban dio planine.
Velika planina oduševila nas je svojim prostranim livadama prekrivenim šafranima, kao i pogledima na snježne alpske vrhove. U tom gotovo filmskom ambijentu bilo je teško odlučiti što je ljepše – pogled, društvo ili činjenica da nas na kraju čeka nagrada u obliku domaćih štrukli.
Vrijeme je, kao i uvijek u dobrom društvu, proletjelo. U poslijepodnevnim satima krenuli smo natrag prema podnožju gdje nas je čekao autobus, a vesela atmosfera nastavila se i u autobusu.
U kasnim večernjim satima vratili smo se kući puni lijepih uspomena, lagano umorni, ali zadovoljni.
Zahvaljujem svima na sudjelovanju i odličnoj atmosferi.
Mara Vidović
